Razgovor 10.12.2008.

Zrinka Užbinec

Marjana Krajač

Ana Kreitmeyer i Zrinka Užbinec stalne su članice kolaborativne izvedbene skupine BADco. koja razvija specifične načine samoorganizacije suradnika u procesu rada. Na sučelju plesnih djelatnosti, suatorstva i izvedbenih praksi Ana i Zrinka topografiraju vlastito djelatno polje. 

Krenula bih od vaše specifične suradničke, autorske i suautorske pozicije unutar BADco-a. Kako biste je opisali?

Ana: U BADco-u sam sedam godina. Prvi susret bio je intenzivan, brzo smo se povezali i počeli surađivati iz projekta u projekt. To nije nužno značilo da sam članica pa sam nakon prijelazne faze propitivanja tipa suradnje, shvatila da je riječ o mom angažmanu i odgovornosti unutar grupe. Tražila sam svoj ulog odnosno način pripadanja kolektivu. Niti sada moj angažman nije krajnje definiran. Fondacijom (BADco. je 2008. godine postao dio Black/North Seas projekta koji je financiran od strane Europske komisije, op.a.), stvari su se promijenile i povećale u aktivnostima.
Zrinka: Fondacija nas je intenzivnije usmjerila pravcu uloga vremena i odgovornosti. Ključno je bilo odvojiti vrijeme samo za BADco.
Ana: Što se vremenske efikasnosti tiče, potrebno je bilo udružiti se te naći jasniju podjelu rada. Fondacija nam je to olakšala u smislu veće posvećenosti i angažmana u kompaniji. Primjerice, moj ulog i vrijeme mogu biti utrošeni u planiranje i obavljanje aktivnosti vezanih uz organiziranje publike. Što više takvih funkcija nalazim, moja se pozicija učvršćuje odnosno sistematizira. Opet, ona nije definirana te je podložna promjenama. Konstantno se pitam što pridonosim grupi te što raditi ne bi li grupa postala kvalitetnija.
Zrinka: Ja puno kraće radim s BADco. Počeli smo suradnju 2006. godine na projektu "Memories are made of this". Tada sam bila 'pridruženi član' odnosno suradnik. Ono što definira kompaniju je i druženje neovisno o radu te razgovori i sastanci oko podjela angažmana.
Već na radu Memories-a ušla sam u cijeli mehanizam. Na početku je pozicija vrlo maglovita jer se, usprkos činjenici da si samo suradnik, emotivno jako angažiraš. Već tada su se javila pitanja o mom punom članstvu. Sada kada se to ostvarilo, stalno se pitam na koji način mogu pridonijeti. Tek moram vidjeti što mogu ponuditi osim izvođačke aktivnosti. Radi se o prekratkom periodu da bi se uočila moja točna pozicija. Treba proći vremena da se razjasni na koji način mijenjam stvari i mijenjam li ih uopće. BADco. je skupina autora koji u tom smislu samoinicijativno žele surađivati i participirati u autorstvu.

Prejudicirati ću da postoji jedna razgranata metodologija i tematika skupine BADco. Kako biste opisale vaš doprinos tome; koja je vaša umjetnička fascinacija i kako ste vi ukotvljeni u tematiku s umjetničke strane?

Zrinka: Mene je BADco. umjetnički jako zbunio jer sam funkcionirala kao freelancer u sklopu EkS-scene. Od projekta do projekta surađivala sam s različitim ljudima. Također mi se javljala želja za autorskim radom, no zbog silnih angažmana nisam imala vremena za takvo promišljanje. Išla sam iz estetike u estetiku i funkcionirala kao izvođač koji se snalazi u različitim jezicima. Netom prije ulaska u Badco. radila sam kao koautor unutar OOUR-a. U tom trenutku, okviri su se otvorili no ne i definirali. Kada ulaziš u nešto estetski etablirano, postoji dodatan rad oko pronalaska vlastite umjetničke pozicije.

Da li si je pronašla?

Zrinka: Ne mogu reći da sam je našla.
Ana: Čak i prije prve predstave s BADco-om, gdje sam bila alternacija Aleksandri Janevi, znala sam što ne bih htjela raditi. Različite perspektive i konstantno destabiliziranje onog što mogu nazvati svojim «sustavom» prouzročilo je fascinaciju BADco-ovskom estetikom, metodologijom i tematikom. U smislu umjetničke pozicije, ne smatram se odvojenom od kompanije i ne postojim kao zasebni umjetnički identitet. To na neki način godine odrade za tebe i grupa te počinje definirati.Tvoji se interesi mogu skenirati te se javlja pitnje o navikama. U logici, principu i pristupu, suradnici postaju slični. Također, suradnici unutar kolektiva nisu iz istog polja djelovanja te rad postaje neiscrpan.
Zrinka: Mogu podcrtati to što je Ana rekla. Postoji kôd rada, pristupanja i metodologije unutar koje se umjetnički mogu smjestiti.
Ana: Za mene kao umjetnika, naravno, postoje i drugi utjecaji no djelovanje unutar kompanije je najsnažnije zbog punog angažmana, jasne intencije i orijentacije.
Zrinka: Istovremeno postoji stalan paradoks. Kolektiv smo no inzistiramo na razvijanju individualnih pristupa.
Ana: Pokušavamo se oduprijeti prepoznatljivosti tehnike i 'našem plesu kao jednom plesu'. Zanimljive su evidentne razlike, opireš općemu i homogenom i tražiš vidljive razlike.
Zrinka: No za svaku predstavu moraš naći zajednički kôd. Za sljedeći projekt, planiramo kao početak projekta individualni pristup radu nakon čega slijedi faza ponovnog spajanja. Jako me zanima hoće li projekt izdržati individualizaciju.
Ana: Kod BADco-a volim uvijek iznova uspostavu novoga. Iz projekta u projekt nailazim na moment iznenađenja. Nemamo utabani put i to budi interes.

Aktualna predstava kompanije je "1 siromašan i jedna 0". Kako je tekao proces iz vašeg fokusa?         

Ana: U projektima prije ovog uvijek bi uvijek kretali od fizičkog: na neki način bi stavili ideju na stranu i tražili tjelesno, u smislu: fizički bi se bavili problemom. Tako da je ključna problematika bila obrnutost tog procesa. To je rezultiralo nekom vrstom procesne frustracije. Krenulo se iz drugog kuta, iznio se problem no propozicija se razgranala te otišla u različitim smjerovima. U trenutku konkretiziranja materijala fizičkog izraza, ključno pitanje bilo je kako prevagnuti prvi dio procesa.

Mentalni kod prikupljanja materijala koji se mora omaterijalizirati u prostorno- vremenskoj koordinati?

Zrinka: U procesu predstave "1 siromašan i jedna 0" nisam osjećala sigurnost sistematizirane i jasne metodologije rada. Pozicija je bila frustrirajuća zbog dobivene izvođačke slobode promišljanja. Tomislav Medak prvi je došao s propozicijom i tematikom te izložio vlastiti interes, no pitanje metodologije je bilo ostavljeno na slobodu. Sami smo morali implementirati ideju u sebe te pronaći vlastiti interes unutar nametnute tematike. To je rezultiralo brojnim novim propozicijama. Zbog odluke o neimanju onoga koji donosi odluku, proces koji je do tog trenutka bio na snazi nije se mogao kretati dalje. U jednom trenutku je moralo doći do reza, no ne znam ga  još definirati te mislim da ću ga tek retrogradno shvatiti. Do jasnoga dogovora, na neki način, nikada nije niti došlo no možda je unutar suradničkih momenata spontano prevladala najrazjašnjenija propozicija. Izvođačka pozicija bila je poljuljana i zbog nedostatka predloženog fizičkog materijala. Improvizacija je uvijek puno lakša unutar postavljenih okvira i limita. Također, kroz davanje savjeta Ivani Ivković, koja je ušla u predstavu kao izvođačica, pojavilo se zanimljivo pitanje za daljnji rad, a to je, što podrazumijeva izvođačka pozicija i koja nam 'disciplina pristaje'. Nadalje, ključ igranja predstave i srastanje s njom javlja se najčešće retrogradno. Što je veći broj izvedbi, izvođačka pozicija je jasnija i stabilnija.
Ana: Također, nakon premijere javila se želja da uzmemo propoziciju materijala 'kontakt bez kontakta'/'iskrivljena stopala' te da se 'tek natuknutim materijalom' pozabavimo u daljnjem istraživanju. To mi se prije nikada nije dogodilo, da se želim nečim preuzetim baviti u zasebnom kontekstu. Želim i dalje misliti određeni prijedlog pošto mislim da ga koreografski nisam razriješila te ga obaviti u  povratnom djelovanju na materijal unutar druge predstave.

Kako biste opisale to utjelovljenje određenog mentalnog kôda i izvedbenog zadatka neovisno o njegovom izvoru.

Ana: Kada se suočavam sa nekim zadatkom, idejama za mogući materijal, najprije se suočavam s vlastitim nestrpljenjem. Svaki put iznova shvatim da je tijelu potrebno određeno vrijeme, vrijeme unutar kojeg se ideje, koje plesom želim izvući na površinu, upisuju u tijelo. Na neki način, ja ne određujem to potrebno trajanje. U tom trajanju tijelo se rješava prvo svojih navika, upisanih logika, poznatog, udomaćenog. Često je upravo taj dio ona najteža stepenica. Natjerati tijelo da misli neku drugu logiku. Možda je bolje reći da je riječ o pokušaju, nadogradnji, proširivanju poznatog, sudaru s novim.
Zanimljivo je da u momentu kada tijelo posvoji ili se barem približi tome kamo si ga nagnao, želiš da počne misliti za sebe, donositi vlastite odluke, da te iznenadi. Kad se to počinje događati mogu reći da je "materijal" zaživio. Kada je na taj način upisan u tijelo, nema zaborava, postoji znanje koje se jedino moze proširiti u susretu s nekim novim procesom.
Zrinka: Utjelovljenje se odnosi na dominantni fragment ideje koji skiciram: grafikon, grafički prikaz, dijagram, odnosno vizualno fokusiram misli oko ideje.
Ana: Jako puno kopiram slike i 'logički proplešem sliku'. Nešto prvo mora ući u tijelo da bi se logika uopće stvorila.

Da li bi se to moglo nazvati tijelom u namjeri?  

Zrinka: Tijelo u procesu je 'tijelo u namjeri', autoreferencijalno je. U momentu izvedbe tijelo je artificijelno, zaraženo idejom predstave i namjera mu je prenošenje ideje. Između tijela 'koje je bilo' i tijela 'koje pokušava izvesti' nalazi se tijelo 'u namjeri da uspije'.

Ana: Možda je to tijelo u namjeri susret s nekom novom propozicijom, otvaranje drugih mogućnosti, slast prema novom, mozda i starom, ali iz neke druge perspektive.

Kako biste opisale tijelo kao entitet?

Zrinka: Prisilno-samoobnavljajući izvor.
Ana: Samoodlučan angažirani skup informacija kanaliziran kroz tijelo.

Ana,  iako si radom u BADco. već u jednoj suatorskoj situaciji, radom "Pijane šume" koje si kreirala u suradnji sa Sandrom Banić Naumovski, pomaknula si se eksplicitnije autorskoj, a time i određenoj artikulativnoj odgovornosti. Da li je to autorsko iskustvo bilo drugačije iskustvo?

Ana: Autorsko iskustvo mi u tom smislu nije donijelo novu situaciju. Bila mi je velika želja raditi sa Sandrom na sebičnoj razini druženja. Imale smo luksuz rada zbog neograničenosti procesa koji je trajao tri godine u šest faza, a koji smo započele u projektu "Korpozicije". U početku smo radile odvojeno te proizvele slične principe kretanja. U zajedničkom procesu specifičan je bio intuitivni rad koji smo vodile prema konceptu. Prešutno smo se okupljale oko iste stvari i 'gnječile masu'. Artikulativnu odgovornost dijelila sam sa Sandrom ali nije bilo puno momenata kada je do nje dolazilo.

Da li ti je ona posvještena?

Ana: Nije. Na njoj tek moram raditi. U meni se javlja ta potreba bez obzira na autorski rad. Artikulirati ono čim se baviš temeljna je pretpostavka toga da si umjetnik, kao i to da biti umjetnik pretpostavlja želju za učenjem. Stoga učiti o svom radu, učiti kako raditi, kako artikulirati, dio su cijelog procesa razvoja. To je ono što je mi je pomak prema autorskoj poziciji u «Pijanim šumama» omogućio. Da shvatim da moći artikulirati traži rad, angažman jednak onom na samoj predstavi. Da to nije nešto što dolazi samo po sebi ili se podrazumijeva da ćeš znati samim time što si predstavu postavio na noge, barem ne u mom slučaju. Kako sam postala svjesna vlastitog velikog polja neznanja trenutno su to moji prioriteti, usmjeriti vlastiti angažman upravo na to polje – učiti kako artikulirati.

Koji vam je fokus u budućnos; postoje li specifične želje, potrebe, namjere?

Ana: U meni se otvorila želja spram pedagogije kao prema novom tipu znanja koji je dugoročniji nego izvođačka aktivnost. Zanimljiva mi je opcija o jednogodišnjoj edukaciji u pedagogiji. Zanimaju me također interaktivne radionice s djecom, no ne na klasičan način nego na na način bliži temeljima koreografske metodologije.
Zrinka: Tendiram razmišljati o kratkoročnoj budućnosti. Želim odraditi sve za što sam se obavezala. Kao vlastiti projekt, željela bih intenzivnije raditi na artikulativnoj odgovornosti spram projekta u kojem sudjelujem.

www.badco.hr