Razgovor 15.12.2008.
Matija Ferlin
Marjana Krajač
Matija Ferlin je plesač, autor i koreograf koji živi i radi na relaciji Pula - Toronto - Ljubljana. Nakon intenzivne suradnje sa Sashom Waltz razvija svoj vlastiti autorski rad od kojeg je kao recentna izdvojiva serija sola pod nazivom "Sad Sam". Nova verzija pod nazivom "Sad Sam Almost Six" biti će premijerno prikazana početkom 2009. u Ljubljani.
Za početak bih te pitala gdje se trenutno nalaziš; mentalno, fizički, lokalno, radno?
Trenutno sam u fazi prelaska iz jednog manjeg projekta u veći koji se razvija već godinu dana, ali u praktičnom smislu još ne djeluje. 30.1.2009. u Ljubljani imam premijeru novog sola "Sad Sam Almost Six". Probe su se odvijale tijekom ove godine u New Yorku i Beču. Surađujem samo s dramaturginjom; ovo je zapravo prvi puta da imam vanjskog suradnika, dramaturga. Nemam vrstu discipline termina i proba, odnosno želim reći da stvari nastaju kod kuće i u nekim drugim kontekstima, razmišljanja se odvijaju dok vozim i mogu reći da nemam radno vrijeme. Inspiriran tim problemom opredijelio sam se za dramaturga. Mogu reći da sam sada u toj određenoj fazi čekanja u kojoj jednostavno moraš odlučiti kada krenuti u zadnju fazu realizacije projekta. Ali naravno, ne prođe niti dan da ne obavim nekakvu pismenu notu vezanu uz projekt, da se ne bavim time i pročitam nešto. Na neki je način akumuliranje materijala cijelo vrijeme prisutno.
Možeš li nešto ispričati o problematskom polju novog sola? Čime se u tom radu baviš?
Znači, "Sad Sam Almost Six "ili "Sad sam skoro šest" je u samom naslovu podjeljen na dva jezika. Sama dvosmislenost naslova me također zanima jer ne želim izaći iz strukture sad sam odnosno iz strukture 'Now I am' jer je to uvijek nekakva bit samog rada. Ono čime se bavim sadržano je u rečenici «Sad sam.». Odlučio sam se za seriju tih sola, za koje se nadam da će se nastaviti, s tom razlikom da ću jezičnoj «biti» dodavati razne jezične dodatke.
"Sad Sam Almost Six" bavi se odnosno istražuje, reprezentira i stimulira jedan period odnosno problematiku djetinjstva ili možda čak i problematiku dječjeg terora odnosno nečega što s odrastanjem postaje teror. Solo se bavi procjenjivanjem točnosti sjećanja i memorije. To je jedna oda odrastanju ili, pošto oda možda zvuči malo newagerski, bolje reći da kroz određenu predstavu slavim određeni period. Možda i slavlje zvuči... hm, pa čak i ranokršćanski, ali ima nešto u tom ritualnom aspektu samog procesa. Solo je lišen bilo kakve dekorativnosti ili pokušavanja traženja plesa odnosno plesnog izričaja kao zadnjeg utočišta komunikacije. U tom smislu, ples mi uvijek ostaje kao zadnja opcija. Dakle, sve ono što izlazi prije su stvari nevezane uz fizikalnost, iako je tijelo odnosno fizikus jedini medij koji je unutra prisutan.U kontekstu "Sad Sam Series", svaki solo stvara zaseban intuitivni proces kao inspiraciju za nastavak daljnjeg rada, tako da mi je želja da se oni nastave nizati. Kada radim sam, uvijek ostajem vezan uz ista područja te, koliko mi se god dječački čini vezati se uz naslov, vidim da u jednom naslovu poput SAD SAM TU, SAD SAM VAŠ ili SAD SAM BIO... riječ koju dodajem, uvijek mi je zanimljivo fokusirati odnosno zumirati u određenu stavku ili određeni dio koji želim problematizirati. S inspiracijom i stimulacijom u ovim serijama nema nikakvog problema jer ne polazim od onog istraživačkog problema u kojemu me nešto zaintrigira, ali me se ne tiče, a ipak me zaokuplja pa radim studiju o tome. Moj rad u završnom smislu niti nije studija nego više simulacija, dokumentacija nečega. No ne mogu pobjeći od toga da nazovem to i svojevrsnom interpretacijom. Želim naglasiti da je "Sad Sam" sve ono čega se tičem, problematika kojom se bavim je uvijek gledana sa stajališta sada i ovdje. Ukoliko problem kojeg izvodim datira iz 1984. ili 1996., a ja njega igram sada, on neće biti isto odigran za deset godina jer će se moj odnos prema toj problematici definitivno promijeniti. Htio sam reći, da je način izvedbe uvijek u iskrenom odnosu sa stanjem u kojem trenutno jesam. Možda zvuči apstraktno no, kako se bavim tematikom koja je osobna, bitan mi je odmak. Zbog tog razloga se i ta sola mijenjaju, ovisno o tome koliki je odmak. Recimo, pet godina - to sad mogu vidjeti sa "Sad Sam Revisited" koji sam napravio. Nakon pet godina se nešto mijenja, otvaraju se vrata za ironiju, za manipulaciju time. Taj emotivni link polako nestaje i stvara se nekakav drugi.
Da li se osobna tematika koju detektiraš, od koje polaziš, odnosi na "Sad Sam" serije ili se tvoj rad općenito može ukotviti u osobnoj problematici?
Jednom mi je netko rekao: 'having a childhood trauma doesn't make you a better artist but for sure makes you an interesting artist' (smijeh). To je bilo jako smiješno, ne zato što sam u toj rečenici prepoznao sebe nego jer vidim da ne mogu polaziti od konceptualiziranja nečega što ne potiče od mene. Vidim da moji interesi, i kada pišem, fotografiram... dakle vidim taj jedan filter koji polazi od mene, počinje samnom i bavi se samnom. Naravno, uvijek uvidiš problematike vezane uz takvu početnu točku i jako je kompleksno ako želiš ostati u nekoj vrsti poniznosti, lišenosti egoizma, a baviš se samo sobom. I to je onda jedno drugo stanje koje mi je interesantno za ispitivanje. Tako mi je osobna tematika jedan od većih izvora rada i razlozi mi nisu bitni, bili oni terapeutski, fetišistički, (smijeh) ...ali nadam se da se neću baviti sobom cijelo vrijeme, no neću niti zbog neke pristojnosti to odbijati.
Spomenuo si tijelo kao posljednje utočište. Radi li se u tom opisu o tvojim autorskim problematskim rješenjima? Povezala sam to jer, ako dolazi do autorskih rješenja tijekom procesa koji su netjelesni, možda je i to već naznaka nekog autorskog problematskog rješenja.
Pa, ovako...svi težimo k nekoj autentičnosti, umjetničkoj autonomiji. Ja se time ne bavim specifično i nije me sram kopiranog, nemam problema s neviđenim. Kada sam spomenuo tijelo kao zadnje utočište, mislio sam na ples kao izraz, ples kao zadnje utočište. Ta problematika koja možda nastaje iz nekog buntovnog pristupa, da 'odučavam' sve što sam naučio. Pokušavam naći rupe koje ne manifestiram kroz rad i nekada se nađem u situaciji da sam potpuno lišen pokreta odnosno bilo kakve fizičke manifestacije svoga tijela i upravo mi je to dovoljno da manifestiram ono što želim. No nije mi želja svesti sve na tu neku nulu, na taj presence based work, ali vidim da dignuti lijevu ruku u zrak i mahnuti koljenom prema gore mora biti jako dobro opravdano, zašto se baš to sada dešava u tijelu. Svi razlozi vezani uz osobnu tematiku su dosta casuality based tako da je užasno teško naći apstraktnost u tome. Pa ja i najčešće zaplešem u svojim predstavama kada je jedina intencija da to nešto bude čitano jedino kao ples. Tada to gubi bilo kakvo drugo značenje i postaje samo ples. Ostaje P-L-E-S i ne ide dalje od toga. Nije mi interes određenu informaciju prenositi kroz filter apstraktnog tijela ako to mogu reći, otpjevati ili napisati, i u tom slučaju, sve mi je puno lakše reći drugačijim metodama nego tijelom. Onda za tijelo koje pleše ostaju samo one stvari koje nisu u mogućnosti biti napisane, projicirane na neki drugačiji način. Po meni to onda postaje ples kao posljednje utočište komunikacije. A da ne pobijam ono što sam rekao prije, i tu se na kraju krajeva počinjem baviti apstraktnim jer ostavljam ples za one strukture koje ne mogu prenijeti bilo kojim drugim načinom. A onda se uz sve to javlja i jedan estetski dio...
Vrlo si jasno topografirao polja u kojima ples malo manje direktno funkcionira nego neki drugi mediji. Još uvijek nekako postoji taj mit da ples zapravo 'samo što ne može sve'. Rekla bih, standardna i pomalo kičasta predodžba o plesu koji sve može, prelazi granice, oslobađa, ima neku socijalnu funkciju... Što bi ti o tome rekao?
Ne znam ima li to veze s povratkom kući ali trenutno sam u jednoj fazi podijeljenosti u smislu - podijelio sam se na dva načina rada. Jedan je onaj koji se tiče moje iskonske želje zbog čega to radim i ne razmišljam uopće o publici. Mislim da je to jedan jako sebičan način rada i "Sad Sam" serije spadaju u taj dio. A ovaj drugi dio, koji zovem 'komercijalni Matija' i kojeg me zadnjih godinu-dvije više nije sram – on se bavi nekim drugim kontekstima. Taj Matija, u Puli, u kontekstu recimo INK, puno bolje funkcionira nego onaj prvi Matija. Ali uvijek se bavim istom metodom, materijalima, ali ovaj 'sebični Matija' ima tendenciju ići u granice koje ni sam ne poznaje dok 'komercijalni Matija' ostaje u nekom principu i jednostavnijoj strukturi. Nije meni neuspjeh ili poraz da mi netko kaže nakon predstave da nije ništa razumio ali mi je to gubitak u samom načinu reprezentacije rada, ne želim to. Ne želim napraviti rad od kojeg će se netko odmah odmaknuti. Želim postaviti rad koji je lišen razumijevanja, ali ima neki drugi underline koji te stimulira. Kada pogledam unatrag, na jednog Sad Sam-a u kojem se ne mičem, koji je jako reduciran, koji ne komunicira i ljudi se dižu i odlaze s predstave, s druge strane sam pozvan da otvaram sajam knjige u Istri s jednim performansom za 800-1000 ljudi koji dolaze kupovati knjige. Odlučio sam to podijeliti. Recimo, predstava koju sam radio u Puli, za repertoar INK: jednostavno sam znao da je nasilno tražiti da radim ovo za publiku koja nije bila u mogućnosti svjedočiti nekoj genezi suvremenog plesa. I zamisli, sada ja dolazim, stojim sa štipaljkama i nešto manipuliram, lalala.... Ne želim im to priuštiti jer bi to značilo da radim gap u nekoj auditorijskoj evoluciji koji može samo zasmetati. Meni kao umjetniku je bilo gadno priznati da funkcioniram na taj način ali od kada si mogu postaviti te dvije struje to su meni stvari jasnije. Što sam htio reći je da meni interes nije biti razumljiv već biti u dijalogu. Sa svojim zadnjim radom ne mogu biti u dijalogu na način na koji to mogu biti u kontekstu INK. Mislim da to nije niti stvar podilaženja publici nego to smatram jednostavnom percepcijom stanja, intuitivnog ispitivanja teritorija, prevladavanju gapova na teritoriju na kojem nešto nastaje. Da sumiram, o diobi rada i jasnoj želji za onime što želiš raditi i onime što radiš. Kako sam to stavio u ta dva polja, počele su mi se otvarati neke nove stvari i razmišljanja o tome kako nešto prezentirati kao rad, kako komunicirati, a opet ne u kontekstu neke laži. Znači, radi se o tom dosta esencijalnom dijelu, a ovo je nekakav predesencijalni...
Možeš li predskazati da će se publika razviti, evoluirati? Da li će doći vrijeme za esencijalnog Matiju u tim gabaritima? Pretpostavljam da u Zagrebu taj problem nije pregnantan kao u Puli, ono što se zove suvremeni ples već postoji zadnjih, pa recimo 70 godina (ovisno od kuda počinjemo brojati) no i dalje smo suočeni s jednim određenim dijelom publike za koju ova esencijalna potreba umjetnika da dođe do svojih granica na neki način ne komunicira...
Smatram da u Zagrebu svatko može pokrivati to svoje esencijalno polje, a u Puli si sam te ne možeš sam pokrivati cijeli teritorij. Moj 'esencijalni Matija' može biti komentar na 'komercijalnog Matiju' no teško je raditi komentar suvremene umjetnosti bez zapostavljanja ovog drugog dijela...
Da. Radi se o dodatnoj proizvodnji konteksta.
Da. I treba ponuditi tu nekakvu raznolikost ali opet i raznolikost u evoluciji svoga rada, ne kroz nešto drugo što me ne zanima. Primjerice, maksimalno stojim iza projekta u INK koji se bavi hrvatskom kulturom, bavi se hrvatskim glazbenim vezama s festivala iz 89'. Drugi projekti su više referentni, dakle, mislim da je evolucija ovog drugog neophodna, mora se dogoditi, pa se javlja ta potreba da ako želiš biti B ili C, moraš biti dovoljno A i biti konzistentan u načinu rada.
Sada bih te pitala nešto specifično vezano uz tijelo i proces. Postoje li kod tebe određeni rituali održavanja? Kako bi opisao procesnost svog tijela?
Maksimalnost održavanja i funkcioniranja moga tijela je to što se hranim i ne ide dalje od toga. Jednostavno, disciplina koja je trebala biti nekakav subjekt, kao nešto što bi trebalo biti prisutno u nekome tko se ovime bavi, mimoišla je mene i moj rad i istupila više u onaj tzv. glumački način 'obrati se tijelu kada je to potrebno', npr. pred predstavu. Jako mi je teško govoriti o disciplini odnosno o tijelu kao o sredstvu koje pazim jer se njime bavim. Ne, nema te diobe...Vjerojatno i kao pisac ne bih cijenio tu pisaću mašinu, tu tastaturu ili kemijsku. Za mene je davanje važnosti tijelu kao sredstvu gotovo utopijski način rada jer se uvijek želim prezentirati na onaj način na koji jesam, u potpunoj iskrenosti i sa svim onim što se dešava oko mene; s prehladom, slomljenom rukom iz djetinjstva, itd. Dakle, svako tjelesno definiranje i oblikovanje koje bih radio svakodnevno ima određenu skrivenu želju da to tijelo bude u konstantnoj formi i određenoj spremnosti, a to je tijelo koje mene ne zanima. Ne zanima me tijelo koje je spremno na sve, koje se ne može iznenaditi i ne zanima me tijelo koje je spremno na virtuoznost. Ima nešto u toj životnoj prirodnosti, u tom nemodificiranom tijelu. Recimo kada nekome kažeš 'ispruži ruku', ja cijenim onu ruku koja nije naučena, nema tu definiranost kao u plesača. Baš zbog te definiranosti tijela koja se stvara disciplinom i konstantnim radom na sebi je po meni odmak od onoga tijela koje mene zanima. A zanima me recimo ono koje kao medij stoji na sceni i ne radi ništa. Čisto tijelo kao nulta točka od koje polaziš, znači, za koje čim ga vidiš, zaključiš da to nije plesno tijelo. Ima nešto u tim kodovima od kojih želiš pobjeći iako je to u nekim slučajevima nemoguće. S druge strane ima plesača koji treniraju svaki dan i mogu to u svakom trenutku izbrisati, maknuti, biti na sceni s imenom i prezimenom, i onda opet, bez problema, prijeći u onu virtuoznu sferu. Dakle, u tom kontekstu više se postavljam kao spisatelj i kako trenirati svoje pisanje. Ne radim to zbog tijela i... (kuca tri puta o drveni stolić)... ne daj bože da se dogodi nekakav hendikep koji mi ne bi mogao dati načina da budem u mogućnosti napraviti sve što mogu napraviti sada, ali opet sumnjam da bi me to zaustavilo da idem dalje. Ono što me zanima je inprinted body. Najveći apsurd je taj što predajem tehniku, i to visoko energetski class, no nešto je zaštekalo u disciplini, u načinu rada, možda bi to mogao nazvati malo... buntovnim. Prvo sam htio otići u jaku fizikalnost. Ona mi je bila primamljivija od studija unutrašnjosti tijela ili bilo čega drugoga, no sada shvaćam da me u tom principu tijelo ne zanima.
Ovo što si sada opisao je interes za jedno, nazvala bih, vokabularno netraumatizirano tijelo. Tu postoji jedan pomak u ideologiji. Kako bi to komentirao? Ne samo u ideologiji stvaranja već i u percepciji.
Primjerice, kada gledam Ballet Frankfurt, ne mogu preskočiti činjenicu 'gle što oni mogu'.
Točno. Kako i prokomunicirati taj ideološki pomak, da se on uopće svjesno desi, kroz jedan cijeli period promišljanja o virtuoznosti, a ne samo by accident - kao da je to samo neki eksces unutar visoko virtuoznog polja.
Da, no nadam se da nije sve pitanje mode, da nije da se bavimo stilizmom! (smijeh) Koristim nešto za što mislim da bolje i direktnije komunicira, a opet, ne radim to svjesno i zbog nekih ideoloških stvari. No mislim da su ljudi počeli malo više dešifrirati načine, nazovimo ih discipline, u plesu. Također, kada me netko pita da kažem nešto o plesnoj predstavi ponekad sam u situaciji da moram reći da je to za mene drugi sport. (smijeh) No ja gledam, uživam i lijep mi je način na koji se kreću no, to je drugi sport! Igramo istom loptom, no oni igraju na golove, a mi igramo na koševe. A kako opet nekome tko nije toliko izvježban u načinu percepcije objasniti....
Da sad ima i više sportova koje bi on trebao, po mogućnosti, razlikovati...
Da. No opet mislim da je neminovna globalizacija plesa kao umjetnosti, spadanje svega u jednu shemu. Pogotovo zato što je ples još uvijek definiran kroz taj neki predikat nerazumljivosti. Jer nikada niti nije bio linearan, nije bio literaran, a i kada je bio liričan - imao je programsku knjižicu! (smijeh) Odnosno, postojala je potreba za nekim razumijevanjem toga... U principu, kada promatraš, tim ljudima koji nas izrijekom «ne razumiju» - po kućama vise apstraktne slike! (smijeh). Mislim da se možda radi o tom nekom povijesnom kliku koji se nije desio; znači, visi ti crno platno sa tri točke i to funkcionira, to razumiješ. Meni nije problem da me netko percipira samo kroz pojam lijepog ali isto tako postoji taj neki generalni aspekt nerazumljivosti plesa kojemu pogotovo ne pomažu ove stvari koje, kad postaju razumljive unutar plesa, postaju neka usporednica. "Ples sa zvjezdama" ili tako nešto. Tu ću ilustrirati jednom situacijom: predajem na fakultetu u Puli, kolegij se zove 'Tijelo i ples'. Za ljude na predškolskoj akademiji i razrednoj nastavi. Razmišljao sam koji bi bio najlakši način da im se to približi pa sam to radno nazvao urbani stil. No došlo je do nesporazuma kada mi je jedna djevojka nakon kontakt improvizacije došla i rekla da je ona mislila da ćemo plesati, a ne da ćemo se dirati. (smijeh) Onda sam zaustavio cijeli taj sat, posjeo ih, i grupi od šezdeset ljudi postavio pitanje zašto su uopće došli na taj kolegij i što im on uopće znači. Pa se time na neki način i meni potvrdilo zašto uopće nešto radim i što radim. Ovo je sada jedan suludi primjer: plesnu sekvencu koju sam radio s njima minimalno sam pojednostavio od one koju bih, recimo, radio s nekom profesionalnom kompanijom, ali sam nakon početne, nazovimo, suvremeno-plesne glazbe, promijenio glazbu. Stavio sam im neku Lil' Mamu, Lil' Kim - i to im je kliknulo. Jer su naišli na medij koji prepoznaju - bez obzira što su s prvom glazbom radili apsolutno jednu te istu stvar.
Kako funkcionira tvoja boravišna topografija Pula – Toronto – Ljubljana?
Kanada je jedan kontekst u kojemu radim za druge, kontekstualiziram svoj rad i predajem. Dosta vremena provodim tamo i mogu reći da pripadam toj sceni. Zanimljivo je pripadati prekooceanskoj sceni kao izvođač, profesor, i od ove godine, kao autor. No to je samo jedan segment. U Torontu također imam prijatelje koji su van plesnog svijeta pa mogu reći da je određen sociološki aspekt i gore prisutan. No Toronto ne mogu shvaćati kao svoj dom. Pula je moj dom, ona je točka povratka, odnosno, kada naiđem na neke gapove, praznine, tada se uvijek vraćam u Pulu. A Ljubljana je vezana uz Maju Delak s kojom intenzivno surađujem. Također sam predavao tamo te oni produciraju moj novi solo i na toj produkcijskoj razini se na neki način otvaraju polja. Trokut Pula-Ljubljana-Toronto gledam kao neka stalna polazišta gdje sam prisutan kao umjetnik.
I reci mi još za kraj nešto o svom fokusu u budućnosti; želje, potrebe, namjere?
Ako pogledam već isplaniran period do 2010., sve su stvari vezane uz kazalište i izvedbu. Ali s druge strane, kada bi me netko pitao koji su moji planovi, nema tu ničega vezanog uz umjetnost. (smijeh) Što se tiče struke, želja mi je da se kroz nekoliko godina osnuje P.E.T.I. DOM. To je jedna struktura za kojom čezne svako malo veće mjestu u kojem je ples, performans i izvedba prisutna kao medij. P.E.T.I. DOM je radni naslov za produkciju, edukaciju, teoriju i izvedbu, no to je još u začecima. Želja nam je uklopiti Pulu i pulsku publiku u jedan širi kontekst. Druga mi je želja negdje 'baciti sidro'. Koliko god govorim da sam se vratio u Pulu još uvijek nisam stacioniran i kao da lelujam u zraku. Mislim da određena pripadnost nekamo, takav default, otvara mnoga druga vrata koja se u nomadskom načinu ne mogu otvoriti. Postoji ta jedna čudna činjenica: kada u maloj sredini baciš novčić u more, krugovi tj. rezonance koje se dešavaju, koje bi u Zagrebu bile minorne, u Puli obuhvaćaju ogroman krug ljudi. Općenito mogu reći da se vidim kao dio većeg plana i vidim da se razvijam kroz nešto. Odabiri su više manje intuitivni no u većini slučajeva odjeknu kao dobri i na taj se način stvara sigurnost u promišljanju koja ne zahtjeva planiranje u nekoj daljnjoj sferi. Sve u svemu, htio bih kroz P.E.T.I. DOM materijalizirati svoje iskustvo i znanje, pritom ne mislim nužno na finacijsku materijalizaciju. Nekada se teško nositi sa činjenicom da od predstave ostaje samo iskustvo, plakat i programska knjižica. Kroz neku komunikaciju htio bih utjecati na sredinu, mijenjati sredinu onime što radim i doći do nekog kredibiliteta koji će dati širi smisao od samo jednogodišnjeg propitivanja sebe.