Potaknuti svakodnevnim trenjem različitih zahtjeva koje bi današnje koreografsko, autorsko, umjetničko djelovanje trebalo zadovoljiti odlučili smo inicirati seriju razgovora s umjetnicima novije generacije suvremenog plesa kako bi se strukturirano približili pitanju konteksta u kojem djelujemo te načina na koji se dotični kontekst može definirati, označiti i učiniti vidljivim. Istraživanje je fokusirano također na primarnu tekstualnost suvremenog plesa hrvatskih autora novije generacije - kako u smislu njegovog teoretsko-arhivskog pohranjivanja i bilježenja tako i u smislu autorskog pristupa kontekstualiziranju rada.
Pozvali smo jedanaest plesnih djelatnika i autora da svoj rad razgovorno-tekstualno pozicioniraju, otvarajući diskurs o prohodnosti komunikacije putem teksta, arhiviranosti izvedbe, teoretske potke izvedbenog rada, te načinima, ako su mogući i nužni, ostavljanja traga djelovanjem u umjetnosti koja je porozna i nematerijalna kao pokret sam po sebi. Platforma koju smo ovdje otvorili ostati će otvorena za nastavak serije razgovora i s drugim plesnim djelatnicima u sljedećim sezonama.
Topografiranjem specifičnosti hrvatskog suvremenog plesa nove generacije možemo reći da je isti pozicionirao svoje aktivnosti u polje propitivanja, repozicioniranja i analize procesa umjetničke proizvodnje, kreiranja i prokreiranja konteksta u kojem umjetnički nalazi svoju smislenu percepciju te u područje samostalne edukacije onih subjekata koji tek trebaju postati vidljivi. Kalibriranjem fokusa produkcije i razvoja s uobičajenih strategija koji se bave umjetničkim radom kao gotovim proizvodom - na preispitivanje svrhe i cilja tih strategija, nova generacija autora u svojim radovima otvara potpuno novi set pitanja, fokusirajući se primarno na samu suvremenost te na njezine hibride i derivate. Umjesto egzekutiranja vještina, estetika ili uobičajenih metodologija, ova generacija autora usmjerila je fokus na forenziku same svrhe (ili redundantnosti, ili potentnosti) umjetničke proizvodnje koja se zbiva u okolišu turbulentnih društvenih i ekonomskih strukturalnih preslagivanja. Proces umjetničke proizvodnje tako poseže i doseže u polja daleko izvan primarnog plesnog pejzaža te postaje, ili želi participirati, kao agilan motor u razvoju suvremenih izvedbenih umjetnosti; kako u kontekstu kulturalne proizvodnje tako i u kontekstu civilnog društva općenito.
U tom smislu, ono što se aktivira putem suvremenog plesa uključuje mislioca kao i objekt koji se misli - objekt ili problematika koreografske aktivnosti postaje tako svoj vlastiti autor objektiviziran kroz primatelja. Tako se u ovom istraživanju, markirajući polje umjetničkog djelovanja od ideoloških, sadržajnih, percepcijskih, metodoloških, strateških pitanja - preko pitanja metodologija umjetničkog otpornika kao provokacije umjetničkog opstanka - kondenzira radni razgovorni teritorij “spoznaje koja se ne bavi objektima nego spoznajom o objektima, u slučaju da je ista uopće a priori moguća.” (Kant)
Marjana Krajač